Davor Rocco

skladatelj, dizajner zvuka, tonski majstor i producent

Životopis

(Zagreb, 1948.)

Rođen u Zagrebu 1948., već početkom šezdesetih, još vrlo mlad, osniva svoj prvi band. U početku svira solo gitaru, ali ubrzo prelazi na bas. Znatiželjan i sklon eksperimentu, ubrzo sastav proširuje gudačkim, pa i vokalnim kvartetom. Počinje skladati i pisati aranžmane za sve veće sastave i orkestre, istodobno istražujući potencijale razvijajućih tehnologija.


Dok je krajem 60-ih sa svojom „Grupom Hej“ i repertoarom kojim su dominirali Jimmy Hendrix i The Doors redovito nastupao u kultnim zagrebačkim omladinskim klubovima „Lola“ i „Kulušić“, autorski se okušao i na tada vrlo popularnim festivalima zabavne glazbe. Pjesme su mu izvodile same estradne zvijezde, poput Zvonka Špišića, Hrvoja Hegedušića, Ane Štefok, Ljupke Dimitrovske, Ivice Percla i Olivera Dragojevića, a singl s baladom „Otišel je“ u interpretaciji Gabi Novak (Krapinski festival 1969.) prodan je u gotovo 100.000 primjeraka.


Istodobno započinje surađivati u kazalištu, uključivši se u tada dinamična zbivanja vezana uz zagrebački Studentski centar i Teatar &td. Sudjeluje u avangardnim multimedijskim performansima te sklada glazbu za nekoliko eksperimentalnih filmova.


Pod utjecajem jazz-rocka početkom sedamdesetih formira grupu „Spektar“, koja je nakon nekoliko sezona klupskih nastupa 1974. snimila zapaženi album. 


Valja napomenuti da je 2015. (na inicijativu entuzijastičkog istaživača Višeslava Laboša) 

njemački retro-label Black Pearl objavio vinilno izdanje „Nepoznate boje Spektra“, kompilaciju odabranih instrumentalnih snimki njegovih ranih sastava (1968. - 1974.). Isti izdavač ga je 2022. godine s dvije skladbe uvrstio i na kompilaciju „Jugotronic”, izbor elektroničkih radova naših skladatelja s početka 80-ih.


Tijekom sedamdesetih zajedno s Nevenom Frangešom na koncertima prati Dragu Mlinarca, pa sudjeluje i u realizaciji tri njegova značajna albuma.


U isto vrijeme započinje i dvadesetogodišnju kontinuiranu suradnju s dramskim programom Dubrovačkih ljetnih igara, prvo kao glazbenik, a zatim i kao skladatelj.


Nakon što je na Filozofskom fakultetu diplomirao sociologiju i fonetiku, od 1974. je zaposlen kao glazbeni urednik u Dramskom programu Radio-Zagreba i aktivno participira u najuspješnijem razdoblju naše radio-drame. Provodeći mnogo vremena u studijskom radu, obogaćuje iskustva u snimanju i montaži zvuka.  


Sve zaposleniji kao autor scenske glazbe, surađujući s nizom najvećih redateljskih imena tog vremena, sudjeluje u mnogim zapaženim i nagrađivanim projektima s područja cijele bivše države, gostujući i na brojnim značajnim svjetskim festivalima. Istodobno sklada glazbu za niz animiranih, dokumentarnih i igranih filmova.


U devedesetima osniva komorni ansambl Patchwork, koji na Zagrebačkom muzičkom biennalu 1993. izvodi njegov autorski program.

Krajem devedesetih pokreće vlastiti tonski studio, a kasnije i izdavačku kuću. Kao urednik, tonski majstor i producent, tijekom dvadesetak godina je realizirao stotinjak albuma domaćih i stranih autora i izvođača u širokom žanrovskom rasponu.


Sudjelovao je u nizu međunarodnih diskografskih projekata komorne i simfonijske glazbe, surađujući s dirigentom Miranom Vaupotićem, brojnim domaćim i stranim solistima te renomiranim orkestrima (Russian Symphony Orchestra Prokofiev, London Symphony Orchestra itd).


Kao dizajner zvuka od 2001. kontinuirano radi na realizaciji ambijentalnih predstava kazališta Ulysses na Brijunima, uspješno surađujući sa škotskim skladateljem Nigelom Osborneom, s kojim zadnjih godina sve češće dijeli i autorstvo glazbe. 


Uz povremene seminare i radionice predavao je glazbenu produkciju na Poslovnom veleučilištu u Zagrebu, a već više od deset godina radi s djecom i mladima kao stalni suradnik zaprešićkog Max-teatra.


Nastojeći sistematizirati iskustva stečena u bogatoj praksi, počeo se baviti i pisanjem. U upravo objavljenoj knjizi „Od titraja do doživljaja“ (Antibarbarus, 2022.) obrađuje temu tretmana zvuka u današnjem okruženju. Dugogodišnji je član Hrvatskog društva skladatelja, a za raznolike aktivnosti višekratno je nagrađivan kod nas i u svijetu.


●●●


Za više detalja pogledajte ilustriranu kronologiju.  

Izbor iz tiska i medija

kritike i recenzije

„Uvjerljivosti onoga što se dogodilo 4. lipnja u prekrasnoj, obnovljenoj zgradi splitskoga kazališta popomogla je i dojmljiva glazba Davora Rocca, izvrsno akcentirajući dramsku radnju...“


(Shakespeare: „Hamlet“, Ljubiša Ristić) 

Dalibor Foretić, Vjesnik, 10.06.1980.


„A metaforičnu bit svih pojavnosti ističe profinjena i kompleksna koreografija, čemu posebnu dimenziju pruža impozantna glazba Davora Rocca.“


(„Missa in A minor“, Ljubiša Ristić)

Andrej Kudrjavcev, Slobodna Dalmacija, 30.07.1981.


„...dimenziju veličanstvenosti joj je podarila i izuzetna glazba Davora Rocca“


(„Missa in A minor“, Ljubiša Ristić)

Dalibor Foretić, Vjesnik, 06.1981.

„Vizualna i muzička oprema predstave izvrsne su, ne dopunjujući samo cjelovitost doživljaja, već bitno, naročito glazba, sudjelujući u radnji.“


(Držić: „Hekuba“, Ivica Boban)

Dalibor Foretić, Vjesnik, 12.08.1982.


„Teme Roccove muzike su se osetile kao jedina moguća muzika za ovo scensko dejstvo“


(Jovanović: „Vojna tajna“, Ljubiša Ristić)

Lada Martinac, Duga, 1983.


„Provučen kroz savremeni muzički stroj Davora Roka, Tjardovićev glazbeni tekst zazvučao nam je blisko. U tom sudaru neshvaćenog maestra i žustre Ristićeve redateljske vizure kojoj opereta nije samo karikaturalni motiv, već i toplo, ljudsko, ponekad melankonlično sjećenje, nastala je predstava rijetke ozbiljnosti, kojoj je operetni i operski (neizvedena opera 'Dioklecijan') naboj ne samo citat i ilustracija, već apsolutna sadržajnost angažiranog pozorišnog govora.“


(Miljenko Smoje: „Tijardović, život i djelo“, Ljubiša Ristić)

Gradimir Gojer, Oslobođenje, 09.08.1983.

„Muzika Davora Roka zvuči kao sudbina...“ 


„Davor Roko zvučao je moćno, kao da se sudaraju svetovi danas i juče...“


(Shakespeare: „Tit Andronik“, Dušan Jovanović)

Jovan Ćirilov, Politika, 14.07.1985. i Scena, 05.1987.


„Obje predstave spaja i izvrsna glazba Davora Rocca, koja kao da rastvara mračne dubine svijeta Dostojevskog...“


(Dostojevski: „Blodnje“ i „Bjesovi“, Dušan Jovanović, Janez Pipan)

Dalibor Foretić, Danas, 06.05.1986.


„...virtuoznoj stilizaciji i strogo usmerenoj snažnoj individualnoj glumačkoj ekspresiji, te rešenju kompletnih scena u simbolističkom maniru je svakako doprinela metafizički intonirana muzika...“


(Dostojevski: „Blodnje“, Dušan Jovanović)

Marko Kovačević, Scena, 05.1987.

„Bitan element predstave je glazba Davora Roka koji je u suradnji s redateljem prodirao u svaki dramski prizor, dajući mu intenzivnu zvučnu dimenziju.“


(Calderon de la Barca: „Život je san“, Dušan Jovanović)

Nasko Frndić, Borba, 13.08.1987.


„Roccova glazba se javlja kao ritmički movens predstave. Ona ima sjejnih partova, pojačavajući atmosferu nestvarnosti i snovitosti.“


(Calderon de la Barca: „Život je san“, Dušan Jovanović)

Dalibor Foretić, Danas, 25.08.1987.


„Glazba Davora Rocca se pored glazbene kulise nametnula i kao relevantni sudionik igre.“


(Calderon de la Barca: „Život je san“, Dušan Jovanović)

Marina Zec-Milović, Dubrovački vjesnik, 15.08.1987.

„Ovu predstavu će publika pamtiti po snažno naglašenoj muzici kompozitora Davora Roka, koja je impresivno odzvanjala srednjovekovnom pozornicom. Ostalo, sve je bilo raštimovano...“ 


(Shakespeare: „Macbeth“, Zlatko Sviben)

S. Papović, Politika, 28.07.1987.


„Scenska glasba Davora Rocca je v svojem ishodišču postmodernistička kombinatorika raznih senzibilitet in kompozicijskih postupkov. Njegovo mojstorstvo v oblikovanju materijala, ki sega od njenostavnejše zvočnosti do bogate orkestralnosti, je vselej v funkciji dramske situacije in celote gledališkega pa tudi igralčevega dela. Zaradi pretanjenega občutka za kontrapunkt med semiološkim in čutno-nazorskimi razmerji v predstavi, ima glasba Davora Rocca izrazito dramaturško funkcijo. To je postavlja visoko nad povprečje scenske glasbe na Slovenskem. Njegovo delo v predstavih 'Pokopani otrok', 'Kaj je resnica?' In 'Kralj Lear' žanje odobravanje občinstva in strokovne kritike.“


(obrazloženje nagrade 'Zlata ptica', Ljubljana 1992.)

Delo, 05.11.1992.


„Zanimljivi aranžmani s filigranskom svirkom jedan su od aduta albuma koji su producirali Darko Rundek i Davor Rocco, u stanju propustiti u tonsku sliku najrazličitije sastojke...“


(povodom promocije albuma Darka Rundeka „U šarenom svijetu“)

Hrvoje Horvat, Vjesnik, 22.04.2000.

“Davor Rocco ne eksperimentira s filmskom glazbom, nego sažima iskustvo skladanja filmske partiture. On nastoji da glazba zvuči što manje nametljivo, ali i da dostojno ispuni film zvukom naglašavajući dojam da film bez glazbe ne može, odnosno da bi bez skladateljske pomoći redatelj i glumci ostali visjeti u zvukovno praznu prostoru.”


(film “Polagana predaja”, Bruno Gamulin)

Irena Paulus, Vijenac, 01.11.2001.


“Jedan od najupečatljivijih segmenata predstave ‘Opsada Lenjingrada’ svakako je muzika. Kompozitor Davor Rocco, koji je sa teatrom SARTR sarađivao i na projektu ‘Ay Carmela’, zasigurno je autor koji ne dopušta da njegovo djelo ostane tek ‘zvučna zavjesa’ za prikrivanje nedostataka predstave. Njegova muzika je u stalnom dijalogu sa glumcima, scenografijom, publikom… Nenametljivo je to ispisivanje teatarskog eseja, pisanog zvukovima, a mišljenog iz samog središta drame. (…) Davor Rocco svojom imaginacijom i kompozitorskom kreativnošću obogaćuje piščevu ideju…”


(Sinisterra: “Opsada Lenjingrada”, Slavenko Saletović)

A. Imširević, Dani, 07.05.2002.


“Nečujnost i nevidljivost najvrednije su odlike filmskoga skladatelja, a kada se pokaže da je taj skladatelj svjestan snage tišine u ključnim filmskim trenucima, tada je sasvim jasno da je majstorski svladao tu, u filmu pritajenu umjetnost.”


(film “Ispod crte”, Petar Krelja)

Irena Paulus, Vijenac, 13.11.2003.

“…’retro’ etiketa definitivno nestaje zahvaljujući izvrsnoj produkciji Davora Rocca.” 


(album “Dumb Loud Hollow Twang – De Luxe”, The Bambi Molesters)

Ilko Čulić, Nacional, 23.12.2003.



“Davor Rocco, sa svojim iskustvom skladatelja za scenu i film, udahnuo je ovim snimkama onaj čarobni kontekst koji dočarava mjesto »ovdje i nigdje i svugdje«, s dozama jeke i zaobljenih kadenci koje odaju iskusnoga majstora.”


(album “Undertango 2 / Astor Piazzolla“, Peter Soave & Rucner String Quartet)

Đurđa Otržan, Cantus, 10.2008.


“Besprijekornu studijsku snimku (Davor Rocco) zasluženo su dobile i skladbe naših suvremenika.”


(album “Ars Diaboli”, Kvartet Rucner)

Branimir Pofuk, Jutarnji list, 29.03.2011.

Važnije nagrade

domaće i međunarodne



Za scensku glazbu:
• „Zlata ptica“ (Ljubljana, Slovenija 1992.)
• Susreti kazališta BiH (Brčko, BiH 2003.)

Za filmsku glazbu:
• 3x „Zlatna arena“ (Pula Festival, 1992., 1996. i 2001.)

Za glazbu u radio drami:
• 2x nagrada „Marul“ (Split, 1992. i 1994.)
• „Morishige Award“ (s grupom autora, Tokio, 1993.)

Za produkciju:
• 3x nagrada „Porin“ (1998., 2000. i 2008.)

Ilustrirana kronologija

by Davor Rocco

Autorska audio arhiva

izbor glazbe

01/ 1976. „Kozara“, Zenica, redatelj Bogdan Jerković

02/ 1980. Shakespeare: „Hamlet“, HNK Split, redatelj Ljubiša Ristić, vokaliza Radojka Šverko

03/ 1981. M. Držić „Hekuba“, Lj.I. Dubrovnik, redateljica Ivica Boban

04/ 1982. S. Makarović „Smrad opera“, M.G. Ljubljana, redatelj Dušan Jovanović

05/ 1982. D. Jovanović „Vojna tajna“, KPGT, redatelj Ljubiša Ristić

06/ 1983. G. Stefanovski „Let u mjestu“, Zagreb, Gavella, redatelj Ljubiša Georgievski

07/ 1983. I. Svetina „Ljepotica i zvijer“, Nova Gorica, redatelj Dušan Jovanović

08/ 1983. Shakespeare „Romeo i Julija“, M.G. i S.N.G, Ljubljana, redatelj Ljubiša Ristić

09/ 1984. R. Šeligo „Ana“, M.G. Ljubljana, redatelj Dušan Jovanović

10/ 1984. M. Držić „Dundo Maroje“, Lj.I. Dubrovnik, redatelj Krešo Dolenčić

11/ 1984. grupa autora „Tajna Crne ruke“, KPGT, Beograd, redatelj Ljubiša Ristić

12/ 1985. S. Šnajder „Dumanske tišine“, HNK Rijeka, redatelj Zlatko Sviben

13/ 1985. J.H.Chase „Grissonova banda“KPGT, Zagreb, redatelj Dušan Jovanović, pno Neven Frangeš

14/ 1986. Moliere „Škola za žene“ KPGT, Subotica, redatelj Janez Pipan

15/ 1986. Shakespeare „Tit Andronik“, Subotica, redatelj Dušan Jovanović, gitara Tomo in der Mühlen

16/ 1987. „Bijeg“, kratki film, podaci nepoznati

17/ 1987. Dostojevski „Blodnje“, M.G. Ljubljana, adaptacija i režija Dušan Jovanović, synth N. Frangeš

18/ 1987. Shakespeare „Kralj Lear“, Beograd, redatelj Nikola Jevtić

19/ 1987. Krleža „Leda“, Gavella, Zagreb, redatelj Miro Međimorec

20/ 1987. Calderon „Život je san“, Lj.I. Dubrovnik, redatelj Dušan Jovanović

21/ 1988. Webster „Vojvotkinja Malfeška“, Gavella, Zagreb, redatelj Janez Pipan, tenor Zrinko Sočo

22/ 1988. Jovanović „Zid, jezero“, Ljubljana, redatelj Dušan Jovanović

23/ 1989. M. Gorki !Jegor Buličov“, Novi Sad, redatelj Dušan Jovanović

24/ 1989. Krleža „Sprovod u Theresienburgu“, Subotica, redatelj Ljubiša Ristić

25/ 1991. Ibsen „Divlja patka“, Beograd, redatelj Nikola Jevtić

26/ 1991. Albee „Tko se boji Virginie Woolf“, Beograd, redatelj Dušan Jovanović

27/ 1991. „Vrijeme ratnika“, igrani film, redatelj Dejan Šorak

28/ 1991. Krleža „Zastave“, ZeKaeM, Zagreb, redatelj Georgij Paro, izvodi ans. Patchwork

29/ 1992. Shakespeare „Kralj Lear“, Ljubljana, redatelj Dušan Jovanović, izvodi Slovenska filharmonija

30/ 1996. M. Matišić „Anđeli Babilona“, Gavella, Zagreb, redatelj Božidar Violić

31/ 1996. „Braća Brkan“, dokumentarni film, redatelj Vlado Zrnić, izvode Ratko Vojtek i Patchwork

32/ 1996. „Prepoznavanje“, igrani film, redateljica Snježana Tribuson, Ratko Vojtek bas klarinet

33/ 1996. „Sedma kronika“, igrani film, redatelj Bruno Gamulin, Ratko Vojtek bas klarinet

34/ 2000. Shakespeare „Mjera za mjeru“, Sarajevo, redatelj Aleš Kurt

35/ 2001. „Polagana predaja“, igrani film, redatelj Bruno Gamulin, izvode Gudački Kvartet Rucner, Jura Novoselić, Ivan Kapec, Neven Mijač, Mario Mavrin itd.

36/ 2002. Christiane F. „Djeca s kolodvora Zoo“, Zagreb, ZeKaeM, redatelj Boris Kovačević, izvodi ans. Patchwork

37/ 2002. Sinisterra „Opsada Lenjingrada“, Sarajevo, redatelj S. Saletović, violončelo Ana Rucner

38/ 2003. „Ispod crte“, igrani film, redatelj Petar Krelja, izvodi ans. Patchwork

39/ 2006. Tonković Dolenčić „Profesor Baltazar“, Zagreb, ZeKaeM, redatelj Krešo Dolenčić, izvode Ratko Vojtek i Patchwork

40/ 2007. Međimorec „Zastave, barjaci, stjegovi“, Osijek, redatelj Georgij Paro

41/ 2008. „Amato“, dok. Film, redatelj Dražen Ilinčić, violončelo Antonije Hajdin

42/ 2008. „Dvije vile“, anim. film, Tihana Ostreš, Miroslav Klarić, Jadranko Lopatić, Ricardo Luque fagot i Dani Bošnjak piccolo

43/ 2010, „Zvukovi Zadra“, fragment, Ratko Vojtek bas klarinet i Doris Karamatić harfa

44/ 2014. „Oluje se uvijek vraćaju kući“, dok. film, redatelj Petar Krelja, gitara Nikola Rocco

45/ 2014. Čehov „Tri sestre“, Zagreb, Gavella, redatelj Slobodan Unkovski, Neva Begović violončelo

46/ 2015. Koestner „Emil i detektivi“, Zagreb, ZeKaeM, redatelj Milan Trenc, glazbenici Igor Pavlica, Nikola Santro i Damir Prica

47/ 2016. Genet „Sluškinje“, Rijeka, redatelji Rade Šerbedžija i Lenka Udovički 

48/ 2017. Kristina Štebih: “Žena godine”, VOK, redateljica Barbara Rocco, vokal Nikola Rocco

Preslušajte arhivu u doljnjem prozoru klikom na naslov:

(Za pregled više naslova skrolajte mišem)

Patchwork ansambl

Samim početkom devedesetih, kao skladatelju i glazbenom uredniku tadašnjih televizijskih emisija lirike, proizašlih iz ratom potaknutog domoljubnog raspoloženja, ukazala mi se mogućnost angažirati glazbenike u raznim komornim formacijama.


Dobio sam priliku koristiti svoje omiljene instrumente, a posebno mi se dopala kombinacija bas klarinet – violončelo – harfa. Napisao sam nekoliko kompozicija za taj ansambl, da bih drugom prilikom zamijenio bas klarinet gitarom i napokon dobio zvučni sklad kakav sam oduvijek sanjao.

Tako je nastao ansambl PATCHWORK.

Ime sam odabrao s predumišljajem, želeći njime pocrtati šarenilo postupaka i stilskih nedosljednosti koje ću si dopustiti, ne zazirući od citata i replika.


U skladu s davno iskazanim sklonostima i permanentno širenim radiofonskim iskustvima, primjenjujući sve dostupne tehnološke mogućnosti, koristio sam se snimljenim atmosferama, podlogama od prirodnih zvukova i raznim akustičkim manipulacijama.


Violončelo je, u prvoj postavi, svirao Dalibor Crnogorac, gitaru Željen Klašterka, a harfu Melita Jambrošić, koja se koristila pseudonimom Iva Skulte. 

Bas klarineta Ratka Vojteka se, što zbog sugestivne izražajnosti samog instrumenta, što zbog vještine izvođača, nisam htio odreći, pa je dotični često nastupao kao gost, ali ne i jedini.


Uz stalni trio sam koristio udaraljke i ženski glas, surađujući s Hrvojem Rupčićem, Martinom Matić i Renatom Sabljak. Ponekad bi se, dodatkom flaute, oboe i horne, sastav povećao i do okteta.


S vremenom sam napisao čitavo brdo obrada i aranžmana, prvenstveno za klupske nastupe, ali i originalnih skladbi, ili obrada vlastitih filmskih i kazališnih tema, za snimanja i koncertni repertoar. 

Napominjem da se koncepcijski nisam oslanjao na improvizacije izvođača, već je sve, do posljednje note, bilo precizno zapisano.


Nije to bila pretenciozna glazba. Uz jasne melodijske linije, iz minimalizma preuzetu repetitivnost, ritmičke obrasce posuđene iz pop i rock žanrova, diskretno doziranu ironiju s elementima humora, karakterističan zvuk ansambla su odredile specifične boje odabranih instrumenata, nametnuvši pretežno liričnu atmosferu.


Ne čudi što je ova glazba bila bljutavo preslatka i suviše jednostavna za ukus akademskog establišmenta, ili barem njegovog gnjevnijeg dijela. Zlurado pamtim reakciju Dubravka Detonija, kada je, na poticaj mlađih kolega, preko volje dopustio snimanje nekoliko skladbi za redakciju ozbiljne glazbe Hrvatskog radija.


Nerado sam se izjašnjavao oko stila i svrstavanja svojih uradaka u postojeće žanrovske klasifikacije. Za neke je Patchwork bio tipični new age ansambl. Nisam bio sretan ovim određenjem, jer je taj žanr s vremenom postao gotovo sinonimom za čisti kič, s kojim sam doduše volio koketirati, ali trudeći se očuvati distancu. Nisam pristajao niti da se moju glazbu tretira kao ambijentalnu, jer mi je sadržaj, bili to motivi ili naprosto dosjetke, bio previše važan da bi ga potpuno podredio atmosferi. 

Za autora kazališne glazbe je bolna neumitnost da skidanjem predstave s repertoara i ona odlazi u zaborav. Zato sam za Patchwork obradio meni najdraže i najvažnije teme iz niza starijih uprizorenja, želeći im tako produžiti život.


Ansambl je često nastupao i snimao, a u značajnije događaje iz tog perioda svakako ubrajam koncert na Zagrebačkom muzičkom biennalu 1993. godine, pod naslovom „Midimalistički session“.

Ipak, u najljepšoj su mi uspomeni ostale nepretenciozne svirke u malom i intimnom Cab Clubu u Ilici, gdje se, kroz dvije sezone, jednom tjedno okupljala zahvalna publika željna druženja uz uhu ugodnu, prozračnu, nepretencioznu i toplu glazbu lišenu agresije. Vlasnik kluba, zanimljivi frik pun entuzijazma, zvan Zijo, svakog bi utorka ponosno svojim starim londonskim taksijem, po kojem je i nazvao klub, prevozio harfu.


Program naše televizije je tih godina obilovao raznim kolažnim show-emisijama s glazbenim točkama u živo i publikom u studiju, pa se Patchwork, zahvaljujući svojoj atraktivnosti, često pojavljivao na malim ekranima. Bilo je to vrijeme rastuće popularnost video spotova, koji su u pojedinim slučajevima dosezali visoke artističke standarde te inovativnim postupcima i korištenjem tehnoloških mogućnosti bitno utjecali na ostale vizualne umjetnosti. 

Ubrzo je za vjerodostojnost i opstanak nekog glazbenog koncepta postalo neophodno predstaviti se publici i na taj način. To je tada bilo skupo, pa je za ozbiljniji pokušaj trebalo osigurati srazmjerno velika sredstva. Kako sam tih godina surađivao s nekoliko jakih tvrtki u reklamnim kampanjama, uspio sam pronaći sponzore za pristojnu produkciju. Angažirao sam mladog redatelja Gorana Dukića, koji je upravo zablistao kratkim filmom „Mirta uči statistiku“, a zbližila nas je suradnja na jednom kazališnom projektu. Prepustio sam mu izbor između tri ponuđene skladbe s repertoara ansambla i on se odlučio za najneobičniju: „Supergirl“. Bila je to moja posveta Lori Anderson, pa sam u podlozi repetitivno upotrijebio kratki uzorak njezinog glasa iz skladbe „Supermen“.


Dukić je oformio efikasnu mladu ekipu, pronašao atraktivni ambijent te profesionalno i izuzetno ekonomično organizirao snimanje i montažu. Veliki doprinos konačnom oblikovanju spota je svojom karakterističnom animacijom dao, tada još mladi eksperimentator u usponu, Simon Bogojević Narath. Tek na setu, na dan snimanja smo doznali da je autorski tim priču zamislio kao SF. Članove sastava, uključujući i gostujućeg Ratka Vojteka, iznenadili su neobični kostimi, maske i drastična šminka.


Izbila je i kratka pobuna u konzervativnijem dijelu ansambla, uplašenom da bi sudjelovanje u događaju nad kojim gube kontrolu, moglo narušiti njihovo akademsko dostojanstvo. Uz malo diplomacije, sukob je izglađen i snimanje je prošlo u savršenom redu. Ipak, puno povjerenje uznemirenih članova benda sam povratio tek nakon što su koji dan kasnije odgledali montirani video i uvjerili se da je rezultat opravdao očekivanja i uloženi trud. Goranu Dukiću je to bio zadnji uradak prije odlaska u New York, gdje je predanim radom uspio ostvariti zapaženu karijeru. Video spot „Supergirl“ se, uz pozitivne reakcije, još dugo vrtio u televizijskim programima.

Zbog sve brojnijih obaveza članova, nakon perioda učestalih zamjena i uskakanja, sastav se polako počeo osipati, da bi krajem devedesetih prestao djelovati. Za njim su ostali objavljeni CD „Heavy Sentimental“, nekoliko snimljenih filmskih glazbi, spomenuti video te logo, programi i plakati u grafičkom rješenju moje sestre Sanje.


Dostojni oproštajni koncert je održan u zagrebačkoj Tvornici, s gostima Darkom Rundekom, Livijom Morozinom, Darijom Marušićem, Zagrebačkim gitarskim kvartetom, Nevenom Frangešom, Mariom Mavrinom i većinom bivših suradnika. U publici su se našli i malobrojni vjerni fanovi, nekadašnji posjetitelji Cab Cluba. Raspadom benda nisam odustao od ideje. Niti dvije godine kasnije sam okupio novu, pomlađenu i, ne namjerno, isključivo žensku postavu Patchworka: Anu Rucner, Eminu Ališić i Doris Karamatić.


Probe su se redovito održavale u mom zagrebačkom studiju, a uz obnovu dijela starog repertoara, napisao sam niz novih skladbi. Ana Rucner se nije uspijevala uklopiti u kolektiv, pa se, na moj poticaj, koji se pokazao opravdanim, okrenula solističkoj, komercijalnije orijentiranoj karijeri. Njena zamjena u ansamblu je bio nadareni mladi čelista Antonije Hajdin. Nastavila se i suradnja s Ratkom Vojtekom, a vokalne dionice je preuzela gitaristica Emina, koja je uz glasovni potencijal pokazala senzibilitet za interpretaciju kakav sam oduvijek priželjkivao. Snimili smo materijale za, nikada objavljeni, album „Heavy Sentimental II“, a zaredale su i glazbe za nove filmove i kazališne predstave. 

Vrhunac djelovanja ove postave je ostvaren serijom multimedijskih performansa na Hvaru, gdje su, na atraktivnim lokacijama, uz svojevrsni dijalog živih izvođača i snimljenog materijala, značajno participirali autentični i karakteristični zvukovi okoline. Sudjelovale su plesačice grupe „LLinktk!“ u koreografiji Katje Šimunić, a i dražesna dječica lokalnog amaterskog kazališta, s kojim sam godinama surađivao, pod vodstvom Dolores Kolumbić.


Ova događanja, kao popratni programi Internacionalnog radiodramskog festivala Prix Marulić „Starim tekstovima u pohode“ 2003. i 2004. godine, odlično su prihvaćena od zahvalne i kvalificirane publike, sudionika ovog renomiranog natjecanja, probirljivih i znatiželjnih znalaca pristiglih sa svih strana svijeta. Odlaskom Emine u Austriju, a Antonija u Sloveniju, i ova se ekipa razišla, a da nisam uspio na pravi način iskoristiti i do kraja realizirati sve potencijale dobre ideje. Nisam imao financijsku snagu stvari dovedesti do pune profesionalne razine, a možda mi je samo nedostajalo hrabrosti i bezobrazluka. Ali nitko od članova Patchworka, starog i novog, nije mi to zamjerio.


Ne žaleći za uloženim trudom i vremenom provedenim u predanom radu, iz te smo suradnje svi izašli bogatiji: novim iskustvima, dobrim druženjem i predanim zajedničkim muziciranjem. ●●●

Preslušajte arhivu u doljnjem prozoru klikom na naslov:

(Za pregled više naslova skrolajte mišem)

Knjiga "Od titraja do doživljaja"

čeka vas u boljim knjižarama, a ovdje možete pročitati više o knjizi i naći sve fusnote iz knjige, a koje su u obliku linkova...

Kontakt

Pitanje, prijedlog, posao?